Centar za slobodne izbore i demokratiju (CeSID) sproveo je istraživanje u sklopu projekta „Razumevanje i suzbijanje digitalnog nasilja nad devojčicama i mladim ženama u Srbiji“, sprovedenog uz podršku Misije OEBS-a u Srbiji. Istraživanje sagledava iskustva devojaka i mladih žena, njihovo razumevanje digitalnog nasilja, načine reagovanja i prepreke sa kojima se suočavaju kada im je potrebna pomoć.
Istraživački pristup obuhvatio je analizu pravnog i institucionalnog okvira, anketu sa 400 devojaka i mladih žena uzrasta od 16 do 29 godina i osam dubinskih intervjua sa učesnicama koje su iskusile digitalno nasilje. Anketno istraživanje sprovedeno je od 3. do 24. avgusta 2026. godine, kombinovanjem telefonskog i onlajn anketiranja.
Digitalno nasilje u istraživanju označava različite oblike nasilja koji su izvršeni, omogućeni, pogoršani ili pojačani upotrebom informaciono-komunikacionih tehnologija i drugih digitalnih alata. Takav pristup omogućava da se uznemiravanje, pretnje, ponižavanje i narušavanje privatnosti sagledaju zajedno sa njihovim posledicama po svakodnevni život.
Internet je važan deo svakodnevice ispitanica: 43% ispitanica provodi na njemu tri ili više sati dnevno, uključujući 14% koje ga koriste više od pet sati. Istovremeno, 53% ispitanica smatra da je internet bezbedan uz oprez pri korišćenju, dok ga šest odsto ocenjuje kao nebezbedan prostor.
Lično iskustvo digitalnog nasilja navodi 12% ispitanica: devet odsto doživelo ga je jednom, a tri odsto više puta. Ovaj podatak treba posmatrati uz mogućnost da pojedini oblici uznemiravanja, kontrole ili vređanja nisu prepoznati kao nasilje, odnosno da su prihvaćeni kao uobičajeno ponašanje na internetu.
Među ispitanicama koje su doživele digitalno nasilje najčešće je vređanje ili ponižavanje, koje navodi 77%. Slede lažno predstavljanje ili lažni profili sa 46%, neprestano uznemiravanje ili proganjanje sa 31% i seksualno uznemiravanje sa 23%. Učesnice su mogle da navedu više odgovora, što ukazuje i na preplitanje različitih oblika nasilja unutar istog iskustva.
Instagram i Facebook najčešće su navedeni kao platforme na kojima se nasilje dogodilo.
Među ispitanicama koje su doživele digitalno nasilje, 61% nije se nikome obratilo jer smatra da to ne bi dalo rezultate.
Podršku su najčešće pružali porodica, prijatelji i poznanici, koje navodi 92% ispitanica sa iskustvom nasilja. Podršku organizacija civilnog društva koje se bave zaštitom prava žena navodi osam odsto. Nijedna učesnica sa iskustvom nasilja nije upoznata sa tim da li je počinilac snosio posledice zbog svog ponašanja na internetu.
Nalazi ukazuju i na nisko poverenje u institucionalni odgovor: 68% svih ispitanica smatra da se institucije digitalnim nasiljem bave malo ili se njime uopšte ne bave. Samo četiri odsto njihov angažman ocenjuje kao veliki ili veoma veliki.
Poseban izazov predstavlja poznavanje puta do zaštite. Samo 22% ispitanica navodi da tačno zna kome bi se obratilo, dok 40% ne zna ili nema odgovor. Među devojkama uzrasta od 16 do 18 godina više od polovine ne zna kome bi se obratilo. Jasnu informaciju o tome kome i kako prijaviti nasilje kao potrebnu podršku izdvaja 59% ispitanica.
Istraživanje pokazuje i koliko se uvredljivo ponašanje prihvata kao očekivana posledica vidljivosti na internetu. Čak 75% ispitanica u određenoj meri smatra da poznate žene i žene iz javnog života moraju biti spremne na uvredljive komentare. Istovremeno, 79% u određenoj meri prihvata stav da na internetu ne treba iskazivati mišljenje o društveno važnim temama jer to može biti opasno.
Posebno zabrinjava podatak da 53% ispitanica u određenoj meri prihvata tvrdnju da žene koje objavljuju „provokativne“ fotografije zaslužuju negativne ili seksističke komentare. Ovakvi stavovi ukazuju na potrebu da prevencija obuhvati i preispitivanje obrazaca koji opravdavaju nasilje i odgovornost prebacuju na žene koje su mu izložene.
Dubinski intervjui dodatno osvetljavaju ove nalaze. Učesnice opisuju iskustva koja su često počinjala još u osnovnoj ili srednjoj školi, a u trenutku događanja bila nazivana šalom, „hejtom“ ili vršnjačkim sukobom. Kao nasilje prepoznata su tek kasnije. Njihova svedočenja pokazuju kako komentarisanje i prosleđivanje sadržaja mogu proširiti ponižavanje, kao i kako strah od osude i neizvesnost o postupku prijavljivanja otežavaju traženje pomoći.
Celokupno istraživanje je dostupno OVDE.
Istraživanje je sprovedeno uz podršku Misije OEBS-a u Srbiji, u okviru projekta „Konsolidovanje procesa demokratizacije u sektoru bezbednosti u Republici Srbiji“, uz finansijsku podršku Vlade Švedske. Stavovi izneti u istraživanju pripadaju isključivo autorima i nisu nužno stavovi Misije OEBS-a u Srbiji niti Vlade Švedske.













